Kula i Zlatko

Kula i Zlatko, prijatelja dva, nije tekst koji bi nekoga trebao rastužiti već priča o dva velika čovjeka, dva raftera starog kova, sjećanje na prijatelje. Jedna indijanska izreka kaže:

„It does not matter where his body lies;
there the grass is growing.
But where His spirit is,
that would be a good place to be! “

Black Elk, speaking of the slain Crazy Horse

Ne želim glorificirati dio života proveden sa njima želim samo potaknuti i ostale da se nadovežu i nadodaju neku svoju priču jer nije jednostavno pisati o njima a da se ne ispričaju neki događaji koji su se desili za to vrijeme a koji nikada nisu zaboravljeni.

Kula i Zlatko, dva raftera starog kova

S obojicom sam proživio bezbroj ludih dana, ponešto ozbiljnih, ponešto tužnih ali ostali su samo oni koji me iznova natjeraju u smjeh do suza. Pokušat ću ispričati po jednu od tih situacija za svakoga, svi vi koji ste ih znali napišite po još koju anegdotu ili izreku i neka ne budu one koje nisu za javnost jer znamo da smo i takvih imali…

Priča prva – Zlatko

Nakon višednevnog putovanja iz Zagreba do Dubrovnika, u svrhu posla koji nas je „tjerao“ veslati, hodati, biciklirati po Plitvicama, Neretvi, Buni… ipak stižemo u Dubrovnik. Nekoliko nas a među nama i xy osoba (znam da to sada čita i smije sa kao i ja) odlazimo brže bolje u Konzum kupiti neku klopu i ne zaobilazne pive za druženje nakon dobro provedenog dana. Po ulasku se svi rasipamo, klasika i nakon nekog vremena se ipak okupimo na izlasku osim xy-a koji je zastao među policama ne bili kupio neki gel za kosu, što mi naravno nismo znali. Nakon izvjesnog vremena čekanja Zlatko predloži da ga pozovemo na mikrofon, ali cura koja je radila za pultom je bila nova pa je Zlatko umjesto nje uzeo mikrofon i ispalio: „Molim da se xy osoba javi na info pult radi informativnog razgovora!“

Naravno da nitko nije znao da je xy osoba baš u tom trenutku kad smo ga pozvali na razglas uzela gel, otvorila ga sa namjerom da ga pomiriši. Kasnije nam je ispričao da mu je u tom trenutku još bilo za shvatiti da su ga vidjeli i prozvali (neš ti pravog zločina, otvaranja gela?!),  ali nikako nije mogao shvatiti da mu već  IME znaju…naravno nakon njegove strane priče povezali smo njegov skrušeni hod prema info pultu i umirali od smjeha…

Priča druga – Kula

Nakon odrađenog „supporta“ za jednu pustolovnu utrku na rijeci Zrmanji, sjedimo uz rijeku i vatru sa par pivica u dupetu Kula, Kruhan, Matko i ja. Skoro pa standardno krene priča tko je veći, viši, jači, ljepši…tko bolje igra nogomet, tko može nositi kombi i voziti 2 km zatvorenih očiju…. Naravno da oni koji znaju nabrojane znaju da je to bilo natjecanje između Kule i Kruhana. U jednom trenutku Kruhan Kuli pruži ključ i kaže ako si frajer baci ga, Kuli naravno nije trebalo puno uzme ključ i baci ga u Zrmanju nakon čega se stane smijati…minutu kasnije pita ga K:

Pa znaš li čiji si to ključ bacio?
Tvoj! (Kula se odvali od smijeha)
Ne, nego TVOJ. (nastade muk)
Drugo jutro je satima ronio ne bi li ga našao, bez uspjeha ali sa dobrom ljubičastom bojom!

Čekajte me tamo gore da nastavimo gdje smo stali…

Vorda