Rijeka Sava, u Zagrebu teško može biti svrstana u ono što mislimo pod pojmom „priroda“ no jedno je od naših najboljih i najdražih vodenih igrališta.

Kako je Zagreb dobio još jedno „igralište“?

Stigli neki novi-stari klinci u grad. Nakon raftinga, razvijala se sve više strast prema kajakingu na divljim vodama. U prvim pokušajima vrtili smo se po plićaku i plivali na danas nama smiješnim valovima. Ali bili smo uporni, ponosni na čamce, mjerkali ih kao tuđe djevojke i često smo greške u veslanju opravdavali sa „čamac je kriv“. I na kraju uspjeh nije izostao, bili smo sve bolji i bolji.

Kao što lovci i ribolovci imaju svoje priče, tako je i s kajakašima. Česti opis valova ide do te mjere, „visok kao kuća“, što zaista i djeluje nekada tako. No visine valova su do 2 m, međutim njihova snaga i količina predstavljaju za nas ponekad nesavladivu prepreku pa je nakon nekoliko neuspješnih eskimo rola, plivanje neizbježno. Što je vodostaj viši, rijeka je brža, valovi su snažniji. Naša kajakaška poslovica kaže: „ ko nije plivao, nije veslao“.

Opasnosti koje vire iz Save

Brzac zvan Toplana, naravno pokraj toplane u Zagrebu, najveći je brzac u Hrvatskoj i šire. Širina brzaca je cca 80 m, a dužina cca 250 m. Sve ovo naravno ovisi o vodostaju rijeke, pa tako i opasnosti koje vire iz Save. Mnogi betonski blokovi sa armaturnim željezom nalaze se u samom koritu brzaca stvarajući zbog pada i ubrzavanja rijeke, valove. Već iz iskustva znamo koliki vodostaj mora biti, prateći on-line razinu vodostaja, da bismo se u potpunosti predali čistom adrenalinu, obrušavajući se niz valove. Što je vodostaj viši to smo sigurniji, ali ponekad ne i hrabriji. Pri nižem vodostaju Sava postaje jedan od najopasnijih brzaca.

Zima u Zagrebu

Sve hladniji dani, temperature debelo ispod nule i želja da potrošim koju kaloriju, kopkale su me da odem na rijeku. Stigla je nova oprema, trebalo bi ju testirati. Kad će više to proljeće? Pratim vodostaj, raste pada. Uhvatim dan, to je taj dan. Nabrzaka kao malo dijete ubacujem, trpam, uguravam svu moguću toplu odjeću i opremu u auto, samo s jednom mišlju, što ako se izvrnem? Ludilo u mojoj glavi, ali i mojima doma, gledajući me kako se pakiram i vežem kajak na krov, a vani snijeg. Doduše prekrasan zimski dan, sunce i nekih 3 celzijuca.

„Kam ti ideš, mulec jen“?

Moje ludilo je opravdano jednim ciljem. Idem veslati. Pomalo mahnito vozim i na najjače u autu grijem noge, ne bi li mi ta toplina trajala cijelo vrijeme veslanja. Dolazim na toplanu, blato, snijeg i valovi. Sunce iznad Jakuševca počelo mi je grijati obraze. Pogled na valove i srce je počelo ubrzano lupati. Ništa, vidim nije mi pretjerano hladno, a i biti će super ako uđem ispod brzaca i malo se razveslam. Krenem se spremati….Jedna kratka majica, jedna termo duga majica, još jedna kratka majica, dvoje light tajica, jedan ljetni anorak, jedan zimski anorak, jedne nepropusne hlače i naravno dvoje zimskih čarapa. Ako se već prevrnem barem će se voda morati potruditi da dopre do mene.  Prebirem po auto što bih još obukao, ali sunce me je uvjeravalo, i ovo ti je dovoljno.

Pobrinem se naravno napraviti nekoliko „suhih fotki“ za društvo. Nakon pola sata oblačenja, pripremanja i razbijanja treme, odlučim s novom kacigom za zimu, krenuti s vrha. Pokrivene klempave uši i dobro izolirana kaciga, ulijevala mi je sigurnost. Bilo je savršeno, jedan val za drugim, adrenalin i svaka kap se činila kao topli čaj od kamilice. Ništa ne osjećam, ni hladnoću za ruke, ni udarce valova u lice, samo da prođem kroz još ovaj val. Probivši zadnji val pogled mi ode prema suncu, naslonim se i ništa više nije bilo važno, nego samo, idem opet.

I drugi put je bilo super, probavši malo težu liniju, opet ništa, nimalo hladno. Izlazim van hodam prema ribičima koji samo da ne zaplješću.  Ego na 16-tu, osmjeh kao u čimpanze, čamac na ramenu, hodam, ugrijavam se.

Osjećam se, ajme, osjećam se!

Treći put, s mnogo više samopouzadnja pokušavam kroz jače valove, ali sada ide ona kajkaška…“val je bio kao kuća”, zapljusne me u lice i ne vidim ništa, bum udarim u drugi, ali sam već izgubio kontrolu nad čamcem i fljas…. Glava pod vodom, neeeee, nisam ni stigao reći n, a već sam eskimutirao. Iz prve? Di sam? Na površini sam? Dođem k sebi. Ali voda nije ledena? Pitam se kaj, kak? Mozak osjećam, trepćem, sve pet, pa ovo je bilo suuuuper. Skužim da i nije toliko hladno, prvenstveno zbog opreme, ali i zato što nisam plivao.

Pa ovo je bilo suuuuper

Sunce je polako zalazilo, ali odlučio sam se na još dva spusta i ipak s nekim respektom izbjegavao da se izvrnem. Postajalo je sve tamnije i hladnije, pa je presvlačenje bilo izazov, posebno jer nisam u cijelom tom metežu, od toliko opreme, mogao pronaći gaće, a vaaaaaaani zimaaaa.

Toliko od mene, sjetite se ove priče kad vam bude zima.
Vidimo se na još mnogo rijeka.